Na pitanje kako objašnjava činjenicu da se njegov ciklus uvećanih portreta kolega s düsseldorfske Kunstakademie ne razlikuje previše od fotografija na njihovim osobnim iskaznicama, njemački je umjetnik Thomas Ruff dao provokativan odgovor. Svom je sugovorniku[1] objasnio kako pripada generaciji fotografa koji su odgajani u doba velike njemačke hajke protiv terorizma te lijevo orijentiranih skupina i pojedinaca. U takvom ozračju, kada su tijekom 70-ih godina prošloga stoljeća gotovo svi javni prostori u Zapadnoj Njemačkoj bili premreženi nadzornim kamerama - pojasnio je - nije im preostalo drugo nego zauzeti što neutralniji stav te izrazom lica oponašati fotografije na osobnim dokumentima. Vjerovali su da je spomenuta strategija učinkovita s obzirom na budne kamere koje u svakom pojedincu gledaju potencijalnog krivca.
Na budimpeštanskoj ‘Retrospektivi’ u Műcsarnoku, otvorenoj krajem prošle godine[2], osim uvećane serije digitalnih otisaka u koloru pod nazivom ‘Portreti’, njemački je umjetnik izložio i niz crno-bijelih portreta. Seriju iz 1994./95. nazvao je ‘Drugi portreti’, a u kratkom objašnjenju navodi kako je riječ o nizu fiktivnih lica. Naime, poslužio se softverom[3] koji obično koristi njemačka policija da bi rekonstruirala nepoznate fizionomije na temelju opisa očevidaca nekog nemilog događaja ili nedjela. S obzirom na to da Thomas Ruff ne krije zanimanje za kamere u službi države i njezinih represivnih institucija, te koristi svaku prigodu da bi naglasio poseban - umjetnički - odnos prema mrežama kontrole i ‘državnog voajerizma’, slobodno bi se moglo konstatirati da nije zanemario mehanizam svjedoka i njihova sjećanja. Doduše, manje su pouzdani, no kada se zateknu na licu mjesta, nezaobilazni su elementi policijskih slagalica. Prema tome, nije sve u strojevima, ima nečega i u osobnom iskustvu.
Noćnim snimkama dobro poznatih düsseldorfskih kuća i dvorišta - također uvećanima - umjetnik će, ponešto s dozom ironije, upozoriti na voajersku strategiju u neposrednom susjedstvu. Serija zeleno toniranih fotografija pod nazivom ‘Noći’ posljedica je noćnog snimanja uz pomoć tehnike kakvom se vojska služila u Zaljevskom ratu. Nadzor i snimanje stražnjih dvorišta umjetnikovih poznanika pod okriljem noći tijekom 1992. godine bila je reakcija na slične vojne akcije na Bliskom istoku, također pod okriljem noći. Uz pomoć sofisticirane opreme njemački je fotograf ulice Düsseldorfa privremeno preobrazio u ratnu zonu. Dakako, njegov registar tema koje se tiču anonimnosti i voajerizma nisu isključivo vezane za vojne i policijske izvore. Internet je, bez svake sumnje, neiscrpan izvor materijala za radoznalog autora. Jednako kao što su to i fotografije tiskane na stranicama dnevnih novina.
U seriji pod nazivom ‘Aktovi’ Ruff će početkom novoga stoljeća s elektronske mreže prisvajati fotografije pornografskog sadržaja. Izazovne poze, uglavnom ženskih figura, izvorno niskih rezolucija, prigodom povećanja dodatno su izgubile na prepoznatljivosti, zbog čega se umjetnikova priča o anonimnosti i ekshibicionizmu pretvorila u nešto posve novo i drugačije. Poznavatelji njegova rada primjećuju kako su rezultati internetskih operacija u priličnoj mjeri bili bliski Richterovim slikarskim preokupacijama. Treba znati da je njemački slikar bio (i još uvijek jest) vrlo utjecajna osoba na düsseldorfskoj Umjetničkoj akademiji i šire. Kao student na istoj instituciji, a kasnije[4] i kao profesor, mladi Ruff nije mogao zaobići njegov utjecaj. Naime, što je manje razgovijetnih obrisa na slici ili fotografiji, to je više sjećanja i potrebe za rekonstrukcijom likova i događaja. Odnosno, to je više sumnje u fotografiju kao najprimjerenije mjerilo stvarnosti. Ili, kako bi njemački umjetnik dometnuo, to je više potrebe da se uz fotografiju ili pokretnu sliku stavi tekst koji bi do kraja razjasnio zatečenu situaciju. U kojoj su mjeri jednom iskorištene ilustracije u novinama dovoljne po sebi, bez uobičajenih tekstualnih pojedinosti sa strane, Ruff je otkrio u seriji pod nazivom ‘Novinske fotografije’. Uvećanja tih fotografija bila su mu neophodna kako bi pozornost publike vratio slici bez teksta ili dodatnog objašnjenja. Poznata lica političara, svemirska putovanja ili društvena događanja opća su mjesta na stranicama dnevnih tiskovina i njih nije potrebno objašnjavati. No, dobar dio izloženih uvećanja teško bi bilo odgonetati bez teksta koji ih je izvorno pratio. Vrlo jednostavan i ekonomičan potez - lišiti ilustraciju njezina tekstualnog dodatka - dobar je primjer za umjetnikovu tezu o fotografiji kao mediju koji u vrlo malom postotku odražava stvarnost. Da bi se ta mjera povećala - ističe Ruff - potrebno je poznavati osobu na fotografiji ili osobno svjedočiti nekom incidentu ili nemilom događaju snimljenom za potrebe članka u dnevnim novinama[5].
Desetak dana prije nego što je otvorena retrospektiva njemačkog fotografa u budimpeštanskom Umjetničkom paviljonu, dubrovački umjetnik Slaven Tolj prošetao je zagrebačkim ulicama maskiran crnom neprozirnom kacigom. Bila je to njegova reakcija na snimku nadzorne kamere koja se vrtjela u informativnom programu HRT-a te dnevnim tiskovinama, uz komentar kako je snimljena osoba sa zaštitnom kacigom na glavi jedan od atentatora na vlasnika tjednika Nacional. Umjetnik je, prema napisu u Jutarnjem listu[6], komentirao kako jednosatna akcija nije izazvala pretjeranu znatiželju prolaznika. Za razliku od Ruffa koji izbjegava objašnjenja snimaka i ilustracija, Tolj se za svoju akciju u sklopu urbanog projekta širokog spektra - ‘Operacija: Grad 2008’ - pozvao na objašnjenje koje je pratilo snimku nadzorne kamere. Drugim riječima, bez rezerve je prihvatio policijsku slagalicu i odigrao ‘negativca’ na zagrebačkim ulicama. Provokativna je šetnja svojim nazivom - ‘Volim Zagreb’ - trebala poslužiti kao podsjetnik na zagrebačku konceptualnu ostavštinu. Točnije, na akciju zagrebačkog umjetnika-provokatora Tomislava Gotovca, koji je početkom 80-ih godina prošloga stoljeća gol golcat šetao gradom, ljubio zagrebački asfalt te pritom izvikivao sličnu frazu[7]. Mlaka ili gotovo nikakva reakcija prolaznika na šetnju dubrovačkog umjetnika vjerojatno je rezultat silne medijske potrošnje snimke iz nadzorne kamere. Ona je brojnim ponavljanjem zapravo postala filmskim slučajem: stanjila se njezina veza sa stvarnošću te je - Ruffovim rječnikom - postala zanimljivija kao medijska tvorevina. Zbog niske rezolucije slike i nevidljivog lica iza neprozirne kacige brojnu će anonimnu publiku stimulirati na različite spekulacije. Uz to, treba dodati kako je zagrebački umjetnik-provokator (T. Gotovac) svoje akcije posvećivao vrsnim promicateljima filmskog medija, pa je tako gotovo trideset godina staru akciju na zagrebačkom asfaltu posvetio američkom redatelju Howardu Hawksu. S druge strane, Toljeva urbana provokacija prošla bi gotovo nezamijećeno da nije bilo novinske reakcije. Dakle, da nije bilo ilustracije i popratnog teksta u dnevnom tisku.
Svaki autor ima svoje razloge za rakurs koji zauzima. U polju umjetnosti nema pogrešnih premisa i svaka je u stanju otvoriti neslućene dimenzije. Relacija između Ruffa i Tolja rezultat je spleta okolnosti. Oba su umjetnika šetala gradom. Prvi je to činio u Düsseldorfu pod okriljem noći, naoružan sofisticiranom opremom za snimanje u mraku. Drugi je usred bijela dana svoj identitet skrivao iza crne motorističke kacige, a pratio ga je fotograf koji je jednosatnu zagrebačku šetnju bilježio svojim fotoaparatom. Oba pokazuju veliko zanimanje za nevidljivu mrežu urbanih mehanizama. Njihove su akcije vremenski ne podudaraju - razdvaja ih gotovo 16 godina. Međutim, Ruffove su se fotografije našle na izložbi u Budimpešti u približno isto vrijeme kada je Tolj pokrenuo svoju gradsku operaciju. Budimpeštanski Műcsarnok je, napokon, ono magično mjesto gdje će se početkom 2009. godine sudariti sudbine dva umjetnika, njemačkog i hrvatskog. Na elektronskim stranicama spomenute institucije je, po završetku retrospektive Thomasa Ruffa, za kraj veljače najavljena velika retrospektivna izložba dubrovačkog umjetnika Slavena Tolja[8].
[1] Philip Pocock. Razgovor je objavljen na elektronskim stranicama Journal of Contemporary Art
[2] 12. prosinca 2008. - 15. veljače 2009.
[5] Vidi intervju za Journal of Contemporary Art
[6] Zagreb, 5. prosinca 2008. (str. 2). Akcija je izvedena u srijedu, 3. prosinca.
[7] Akcija ‘Zagreb, volim te’ izvedena je 1981. godine na relaciji Trg Republike (danas Trg Bana Jelačića) - Ilica i završena je policijskom intervencijom. Urbani ‘dekor’ i njegovi mehanizmi važni su elementi umjetničkih strategija oba hrvatska autora - T. Gotovca i S. Tolja. Posljednji je, bez obzira na zagrebačku šetnju, privržen Dubrovniku, a prvi je svoje najprovokativnije akcije uglavnom izvodio na zagrebačkom asfaltu.
[8] 21. veljače - 29. ožujka 2009. Nekadašnji voditelj češke galerije (Emila Filly) Michal Koleček, danas kustos-suradnik brojnih kulturnih institucija među kojima je i Art radionica Lazareti u Dubrovniku, potpisuje koncepciju putujuće ‘Retrospektive bez naziva…’ (Retrospektív cím nélkul…, na mađarskom). On je budimpeštanskoj publici predstavio hrvatskog umjetnika kao autora bitno određenog mjestom rođenja i djelovanja koji distribuira objekte i socijalne manire Dubrovčana izvan njihova grada. Predstavio ga je kao umjetnika koji reagira brzo i intuitivno i koji se obračunava sa ostacima vlastite prošlosti. To se, prije svega, odnosi na njegovu vrlo upečatljivu akciju pod nazivom ‘Društvo & Priroda’, prigodom koje je gol golcat pred zagrebačkom publikom, držeći raskošne jelenje rogove na glavi, do iznemoglosti njima udarao po vlastitoj sjeni na zidu. Umjetnik će objašnjavati kako je rogove naslijedio od djeda te je, lomeći ih tijekom akcije 2002., želio poništiti svoje obiteljsko nasljeđe, njihovu povijest (rogovi su bili namijenjeni fašističkom lideru Mussoliniju), kao i njihove patrijarhalne konotacije. Najvažnija osobina putujuće retrospektive njezina je prilagodljivost novim okolnostima. Češki kustos i Ernst muzej uvažili su činjenicu da je između dva predstavljanja umjetnikova rada (prvo je bilo u češkom mjestu Ústí nad Labem) proteklo dvije godine, te je nužno bilo ‘korigirati’ postav. Proširili su koncepciju na Toljove nove akvizicije. Na internetskim stranicama Műcsarnoka izložbu je najavljivala fotografija recentne umjetnikove akcije pod nazivom ‘Volim Zagreb’. Na samoj izložbi u Ernst muzeju predstavljena je na dva TV ekrana. Na prvom se vrtjela snimka nadzorne kamere koja ‘pokazuje’ atentatora na vlasnika Nacionala. Na drugom je išla dokumentacija Toljove jednosatne šetnje zagrebačkim ulicama, kada je maskiran crnom motorističkom kacigom glumio negativca. Dubrovčanin će zbog činjenice što je njegov konceptualni uzor (Tomislav Gotovac) bio razgolićen, a on maskiran, govoriti o razlici socijalnog i kulturnog konteksta dva vremena.